Sjećanja na tog posebnog čovjeka, mog oca, uvijek su me pratila, ali bol zbog njegovog gubitka ostavila je trajnu prazninu u mom mladom srcu. Bio je moj oslonac, moj junak, osoba čiji je osmijeh mogao obasjati i najtamniji dan, a čija me riječ mogla utješiti čak i kada su riječi bile nedovoljne. Njegov odlazak nepovratno je promijenio moj svijet, ostavljajući iza sebe osjećaj gubitka koji nikada nisam potpuno prevazišla.
Jedna uspomena iz tog razdoblja posebno mi je dragocjena – posljednji poklon koji mi je otac dao. Bio je to mali plišani medvjedić, ali ne običan. Ovaj je medvjedić mogao pjevati, i taj je detalj činio njegov poklon posebnim, pažljivo odabranim. Otac je znao koliko volim medvjediće, ali sada shvaćam da je taj poklon nosio i dublju poruku. Bio je to njegov način da mi ostavi dio sebe, svjestan da možda neće biti tu da me prati na mom životnom putu.
Godinama sam čuvala tog medvjedića, pažljivo ga njegovala, jer je predstavljao vezu s njim, simbol ljubavi koja nije mogla izblijedjeti. Kada je moj sin napunio sedam godina, osjetila sam da je pravi trenutak da taj dragocjeni poklon predam njemu. Nadala sam se da će medvjedić i njemu donijeti djelić sigurnosti i ljubavi koju sam ja osjećala kad sam ga primila.
Trebali smo zamijeniti baterije da bi medvjedić ponovno pjevao, pa sam odlučila otvoriti njegovo tijelo kako bih ih stavila. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam otkrila nešto što će zauvijek promijeniti moj doživljaj očeve ljubavi. Unutar kutije za baterije, skrivena, bila je mala kaseta – sićušni artefakt prošlosti, neočekivani dar koji je čekao da ga otkrijem.
Srce mi je stalo na trenutak dok sam gledala kasetu u svojim rukama. Nisam mogla vjerovati da nešto tako značajno može ostati skriveno sve ove godine. Pokrenula sam diktafon, a zvuk koji je dopro do mene bio je istovremeno čaroban i srceparajući. Bio je to očev glas, topao, poznat, pun ljubavi.
Na kaseti je čitao moje omiljene priče iz djetinjstva, prisjećao se smiješnih situacija iz svojih mladih dana i dijelio životne mudrosti koje je želio da zapamtim. Na kraju je ostavio dirljivu poruku: želio je da njegova unučad, iako ga nikada neće upoznati, osjete njegovu prisutnost kroz ove riječi. To su bile njegove posljednje upute, zapisane s tolikom ljubavlju da su mi suze potekle niz lice.
Slušajući ga, osjećala sam kao da je ponovno s nama. Kaseta je postala moje najdragocjenije blago, moj most prema prošlim vremenima, ispunjena njegovom mudrošću, ljubavlju i nadom. Sada, godinama kasnije, moj sin sluša te iste riječi, smije se njegovim pričama i osjeća povezanost s djedom kojeg nikada nije upoznao.
Ova kaseta nije samo običan predmet; ona je simbol ljubavi koja ne poznaje granice vremena. Ona je podsjetnik na očevu nesebičnost, na njegovu želju da i dalje bude dio naših života. Zahvaljujući toj kaseti i malom plišanom medvjediću, osjećam njegovu prisutnost svakoga dana, a njegov glas i dalje šapuće riječi utjehe, ljubavi i nade, baš kao nekada.
