Ovogodišnja Minhenska sigurnosna konferencija bila je u mnogo čemu drugačija od prethodnih. Za mnoge evropske lidere bila je šokantna, ali se može nadati da je istovremeno donijela i nužno političko otrježnjenje. Ukoliko, pak, to nije slučaj, cijela Evropa mogla bi se suočiti s ozbiljnim problemima tokom potencijalnog drugog mandata Donalda Trumpa.
Američka administracija i šok među evropskim liderima
Centralni događaj konferencije bio je govor potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država JD Vancea. Prije njegovog izlaganja, mnogi evropski lideri, izuzev njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, nastupili su gotovo molećivo, apelujući na nastavak dosadašnje američke politike prema Evropskoj uniji. Steinmeier je bio kritičan prema novoj administraciji u Washingtonu i demonstrativno nije ostao da sasluša Vanceov govor.
Međutim, kada je Vance preuzeo riječ, njegov nastup bio je nemilosrdan prema Evropi. U sali je zavladala tišina, praćena tek ponekim uzvicima negodovanja. Aplauza nije bilo, samo šok i nevjerica. Ova atmosfera jasno je odrazila dubok jaz koji je nastao između evropskog političkog establišmenta i nove administracije SAD-a – jaz koji sada djeluje gotovo nepremostivo.
Nova politička realnost i potreba za unutrašnjom snagom
Komšić upozorava da je Amerika, od Drugog svjetskog rata do danas, rijetko bila jača nego što je sada s Trumpom na čelu, ali isto tako, nikada ranije politika Washingtona nije bila ovako direktno i brutalno ogoljena. Sve što aktuelni američki predsjednik kaže, zaista i misli – i učiniće sve da to sprovede u djelo.
U takvom svijetu, postavlja se pitanje gdje je Bosna i Hercegovina i kako se treba postaviti u budućnosti. S jedne strane, Milorad Dodik i njegovi saradnici otvoreno likuju i očekuju povoljan tretman od nove američke administracije. S druge strane, Dragan Čović također računa na benefite nove situacije, dok je, kako Komšić navodi, tzv. “sarajevska politička scena” podijeljena, posvađana i nedovoljno fokusirana na stvarne izazove koji se pojavljuju.
Vrijeme je za buđenje
Komšić ističe da je ključno da Bosna i Hercegovina prestane gajiti iluzije da će neko drugi brinuti o njenim interesima i zaštiti je. Svijet u kojem je moguće osloniti se na spoljne faktore za sigurnost i stabilnost polako nestaje.
“Nema više Murphya, nema više O’Briena, samozvanih stručnjaka za Balkan i Bosnu i Hercegovinu. Schmidt se povukao, ne pojavljuje se, a sve o čemu razmišlja jesu izbori u Njemačkoj i njegovo političko preživljavanje. Evropa pokušava da se presabere, i jedino što možemo poželjeti jeste da u tome uspije.”
Komšić naglašava da ne želi pričati o ratu, jer malo ko danas želi da sluša takve teme, ali ističe važnu lekciju iz prošlosti – u svijetu u kojem vlada zakon sile, samo oni koji su jaki mogu biti ravnopravni sagovornici.
“Kada si jak, onda si subjekt u razgovorima, onda si partner. Kada si slab, nikome nisi potreban – postaješ samo objekt.”
Zato, poručuje Komšić, Bosna i Hercegovina mora učiniti nešto sama za sebe, osloniti se na vlastite snage i pronaći unutrašnju stabilnost kako bi se pripremila za neizvjesne izazove budućnosti.
