Elena Molnar danas živi kao žena. Rođena kao Rade Molnar u Sarajevu, od malih nogu osjećala je da njena unutrašnja stvarnost ne odgovara njenom fizičkom izgledu. Ta unutrašnja borba pratila ju je kroz djetinjstvo, mladost i zrele godine, sve dok nije donijela odluku da promijeni svoj život. Kada je prije četiri godine shvatila da je tranzicija moguća, započela je proces u Srbiji, gdje je pronašla način da konačno bude ono što jeste.
Od djetinjstva osjećaj nepripadanja
Još kao dijete, Elena je znala da se razlikuje od drugih dječaka. Nije voljela mušku odjeću, igre niti uloge koje su joj bile nametnute. Osjećala se sretnom samo kada bi se poistovjetila sa ženskim identitetom, ali nije imala mogućnost da to i živi.
„Najgori period bio je osnovna škola. Gledala sam djevojčice kako nose haljine, sandale, imaju duge kose, dok sam ja morala nositi odjeću koja mi nije pripadala. Bilo mi je teško jer nisam mogla izgledati onako kako sam se osjećala“, prisjeća se Elena.
Iako je od 30. godine maštala o tome da postane žena, tek u 72. godini ostvarila je svoju želju. Danas, kao Elena, ponosno nosi svoje ime i živi u skladu sa sobom, bez straha i potrebe za tuđim odobrenjem.
„Nemam strah jer sam oduvijek bila slobodan čovjek. Ne prihvatam osude jer znam da samo Bog može suditi. U Bosni i Hercegovini transrodne osobe su pravno priznate i ja ne činim ništa loše“, kaže Elena.
Tranzicija – težak i bolan put
Put tranzicije za Elenu je bio dug i iscrpljujući. Osim medicinskih procedura i terapija, morala je putovati u Beograd na operaciju, a istovremeno se suočavala s odbacivanjem porodice i prijatelja.
„U najtežim trenucima gotovo svi su me napustili. Čak ni rodbina, iako situirana, nije mi željela pomoći. Kada sam dolazila u Beograd na operaciju, nisam imala gdje odsjesti i spavala sam u ruševinama“, priča Elena.
Ipak, uz nju su ostali supruga, sin i suprugin brat.
„Više od 200 ljudi iz mog života me odbacilo u ove dvije godine koliko traje moja tranzicija. No, ja sam pronašla svoju slobodu i ona za mene nema cijenu.“
Brak kao bijeg od sebe
Iako je oduvijek osjećala da je žena, Rade – njena muška strana – odlučio je u 20. godini osnovati porodicu, nadajući se da će mu brak pomoći da potisne svoja prava osjećanja. Više od 30 godina provela je u ulozi supruga i oca, nastojeći pronaći sreću u porodičnom životu, ali unutrašnja borba nije prestajala.
Odluka da u sedmoj deceniji promijeni pol donijela joj je unutrašnji mir, ali i gubitak mnogih ljudi iz njenog života. U rodnom Sarajevu ostala je gotovo sama.
„Provela sam cijeli život ovdje, radila i zaradila penziju, ali u samo dvije godine izgubila sam veliki broj prijatelja. Ljudi vas izbjegavaju, ne žele da vas vide, a neprijatnosti postaju svakodnevica“, iskrena je Elena.
Ipak, najveća podrška u njenom životu ostala je njena supruga.
„Uskoro slavimo 50 godina braka – zlatnu svadbu. Ona je divna duša i jedna od rijetkih koja me prihvatila onakvu kakva jesam“, kaže Elena sa zahvalnošću.
Borba se nastavlja
Unatoč svemu, Elena Molnar ne žali zbog svoje odluke. Iako je tranzicija donijela mnogo izazova, donijela joj je i slobodu.
„Sada konačno mogu biti ono što jesam. To nema cijenu.“
