Sjećam se tog trenutka kao da se dogodio jučer, iako je od tada prošlo mnogo godina. Imala sam samo osam godina, bezbrižno dijete uronjeno u svijet igara i mašte, potpuno nesvjesno da život može donijeti neočekivane i neizrecivo teške trenutke. Moja soba bila je moje utočište, a svijet oko mene bio je sigurno mjesto ispunjeno ljubavlju mojih roditelja, koja mi je bila tako prirodna i neupitna da o njoj nisam ni razmišljala. Tada je moj tata tiho ušao u sobu.
Sjeo je kraj mene bez riječi, gledajući me blagim osmijehom. Njegova prisutnost uvijek je donosila toplinu i sigurnost, no toga dana osjetila sam nešto neobično. U zraku je bila neka tišina koja nije bila nalik onima koje sam poznavala, ali nisam razumjela što bi to moglo značiti. Tata je bio moj junak, čovjek koji je sve činio boljim i nikad nije pokazivao slabost. Započeo je govoriti tihim, blagim glasom, kao da mi povjerava nešto važno. U svojoj dječjoj bezbrižnosti mislila sam da će govoriti o igri, možda o večeri, ali njegove su riječi bile potpuno drukčije.
Nakon nekoliko trenutaka, podigao se, pogledao me ozbiljno, ali s ljubavlju, i rekao: “Nikada ne ostavljaj mamu samu, u redu?” Njegov glas nosio je težinu koju tada nisam mogla razumjeti. Poljubio me u čelo i izašao iz sobe. Ostala sam sjediti na podu, zbunjena, ali ne shvaćajući značaj onoga što mi je rekao.
Nešto kasnije, vrata su se ponovno otvorila, ali ovaj put je mama ušla. Njezin izraz lica bio je potpuno drukčiji od onoga što sam ikad vidjela – zabrinutost, panika i tuga stapale su se u jedno. Dok me grlila, osjetila sam da joj cijelo tijelo drhti. Pokušavala je ostati smirena, no glas joj je bio slomljen suzama. Rekla je nešto što nisam mogla odmah pojmiti: „Tvoj tata… tvoj tata je preminuo… danas ujutro.”
Te riječi bile su poput munje koja razara sve pred sobom. Nisam mogla shvatiti. Kako je moguće da je tata, kojeg sam upravo vidjela, preminuo? Moj svijet se raspao. Sve je postalo maglovito, a osjećaj gubitka bio je toliko snažan da nisam mogla ni disati. Gledala sam svoju mamu, očekujući objašnjenje koje nije moglo doći.
No, ono što je uslijedilo zbunilo me još više. Kasnije tog istog dana, tata me ponovno posjetio. Bio je ondje, u mojoj sobi, isti kao uvijek – nježan, smiren, s osmijehom koji mi je donosio mir. Kako je to moguće? Pitala sam se je li to san, maštarija, ili nešto što moj um nije mogao razumjeti. Njegova prisutnost bila je stvarna, barem za mene.
Od tog dana, živim s pitanjem koje me prati cijeli život: kako je moguće osjetiti nekoga tko više nije tu? Taj trenutak ostavio je neizbrisiv trag u mom srcu i umu, podsjećajući me da život nosi misterije koje možda nikada nećemo razumjeti.
